Okluzija i odnosi među čeljustima u okluziji

Pri zatvorenim ustima zubi jedne čeljusti dolaze u kontakt sa zubima iz suprotne čeljusti dovodeći ih u određeni prostorni odnos. Istovremeni kontakt svih zubi jedne čeljusti sa zubima suprotne čeljusti naziva se okluzija, a u normalnim uvjetima svaki zub gornje čeljusti dodiruje odgovarajući zub donje čeljusti i zub koji se nalazi neposredno iza njega. Primjerice, gornji očnjak dodiruje donji očnjak i prvi pretkutnjak. Za donje zube vrijedi obratno: svaki donji zub dolazi u kontakt s odgovarajućim zubom gornje čeljusti i zubom koji se nalazi neposredno ispred njega. Dakle, svaki zub pri okluziji dolazi u kontakt s dva zuba suprotne čeljusti. Iznimka od ovog pravila su gornji umnjaci koji dolaze u kontakt samo s donjim umnjacima i donji središnji sjekutići koji u okluziji dodiruju samo gornje središnje sjekutiće. Ovakva okluzija i pripadajući odnos čeljusti nazivaju se Angle klasa I, prema autoru koji je uveo ovu klasifikaciju.
Osim ovog idealnog odnosa čeljusti, zubi mogu biti postavljeni tako da je donja čeljust pomaknuta prema naprijed ili natrag od „neutralnog“ položaja. Odnos u kojem je pri okluziji donja čeljust pomaknuta prema natrag u odnosu na gornju naziva se Angle klasa II, a pomak donje čeljusti prema naprijed pripada Angle klasi III. Ova odstupanja u prošlosti su se smatrala anomalijama koje je potrebno ispravljati ortodontskom terapijom, ali u novije vrijeme se na njih gleda kao na normalne varijacije koje ne zahtijevaju terapiju pod uvjetom da nisu praćene nekom drugom anomalijom. Klasa II često prati prognatiju (izbočenost gornje čeljusti u odnosu na donju), a klasa III progeniju (izbočenost donje čeljusti u odnosu na gornju). Međutim, postava zubi koja odgovara ovim klasama može se javiti i bez odstupanja u odnosima između čeljusti. Stoga navedena klasifikacija uglavnom predstavlja varijacije u međusobnim odnosima zubi u okluziji, a ne prave anomalije koje je potrebno ispravljati.