Terapija upalnih parodontnih bolesti

Cilj svake terapije parodontnih bolesti je uklanjanje bakterija kao glavnih uzročnika upale. Kako su glavno stanište bakterija meke naslage (zubni plak) i površine tvrdih naslaga (zubni kamenac), u terapiji ih se nastoji što temeljitije odstraniti i spriječiti njihov ponovni nastanak. To se postiže kombinacijom profesionalnog čišćenja koje provodi doktor dentalne medicine (ili specijalist parodontolog) i dosljednom svakodnevnom oralnom higijenom koju provodi pacijent kod kuće. Terapija pojedine parodontne bolesti ovisi o njenom obliku i uznapredovalosti, a načelno možemo razlikovati terapiju gingivitisa od terapije parodontitisa.

TERAPIJA GINGIVITISA

Liječenje gingivitisa svodi se na uklanjanje zubnog plaka i kamenca iznad razine gingive. U prvoj fazi liječenja educira se pacijenta o pravilnom provođenju oralne higijene, a potom on sam primjenom pravilnog četkanja, antiseptičkih tekućina, zubnog konca i interdentalnih četkica uklanja meki dio zubnih naslaga – plak. Nakon samostalnog provođenja oralne higijene veći dio plaka je uklonjen i upala se djelomično smiruje. Potom se provodi profesionalno čišćenje da bi se odstranile tvrde naslage (kamenac) koje nije moguće ukloniti četkanjem. Za profesionalno čišćenje koriste se različiti ručni i strojni instrumenti kojima se razbija tvrda struktura zubnog kamenca i omogućava njegovo temeljito uklanjanje. Najčešće se koriste zvučni i ultrazvučni instrumenti koji svojim vibracijama otkidaju komadiće kamenca. Nakon čišćenja kamenca, sve se zubne plohe očiste i poliraju četkicom uz dodatak blago abrazivne paste. Time se zubne površine zaglađuju, što usporava ponovno nakupljanje plaka i kamenca.

Nakon završenog liječenja, potrebno je nastaviti provoditi mjere oralne higijene koje je preporučio doktor dentalne medicine i redovito dolaziti na preglede. Naime, iako između ljudi postoji različita sklonost pojavi parodontnih bolesti, njihov glavni uzročnik je zubni plak – sprečavanjem njegovog ponovnog nastanka prevenirat ćemo ponovnu pojavu bolesti. Također vrijedi i obratno – rezultati postignuti parodontološkim liječenjem će ubrzo nestati ako pacijent ne provodi zadovoljavajuću oralnu higijenu.

TERAPIJA PARODONTITISA

U liječenju parodontitisa potrebno je odstraniti meke i tvrde naslage smještene u dubini parodontnog džepa, zbog čega je ono zahtjevnije i dugotrajnije od liječenja gingivitisa. Koriste se slični instrumenti kao i za čišćenje supragingivnih naslaga, samo što se njima prodire ispod razine gingive, sve do dna džepova.

Prva faza identična je onoj pri liječenju gingivitisa. Uostalom, kod svakog parodontitisa prisutan je i gingivitis, pa je prije čišćenja samih džepova potrebno smiriti upalu gingive. Nakon perioda provođenja oralne higijene kod kuće, čiste se supragingivne naslage. Kad se gingivitis smiri, pristupa se čišćenju plaka i kamenca koji se nalazi na površini zubnog korijena ispod razine gingive. Taj zahvat se naziva „struganje i poliranje“ korijena, a može se provesti na dva načina: zatvorenom ili otvorenom tehnikom.

Zatvorena tehnika je jednostavnija i manje traumatska te je primjenjiva kod većine pacijenata, osim kod najtežih slučajeva. Nakon lokalne anestezije instrumentima se kroz otvor parodontnog džepa pristupa cijelom njegovom duljinom, tj. do mjesta dokle je napredovala resorpcija kosti. Strojni instrumenti (zvučni ili ultrazvučni) svojim vibracijama otkidaju naslage i ispiru ih mlazom vode, a ručni instrumenti imaju oštricu kojom se uz pritisak struže po površini korijena da bi se ona oslobodila naslaga i pritom zagladila. Ovaj dio liječenja pacijenti često doživljavaju prilično grubim i neugodnim, jer se instrumenti koriste pod određenim pritiskom na zub (što je nužno za njihovu učinkovitost), a cijeli je zahvat praćen izraženim krvarenjem iz upalno promijenjenog parodonta. Iako izgleda neugodno, zahvat se uvijek provodi pod lokalnom anestezijom i uglavnom je bezbolan. Bol se može eventualno javiti u slučaju vrlo izražene upale ili parodontnog apscesa, jer u takvim uvjetima lokalni anestetik slabije djeluje.

Otvorena tehnika koristi se kod izuzetno dubokih i uskih džepova u slučaju kojih je pristup kroz otvor džepa otežan. Pristup i preglednost se tada postiže malom operacijom gingive – ona se zareže i oblikuje u režanj koji se odvoji od kosti. Na taj način parodontolog dobije pregledno operacijsko i precizniji uvid u oblik i veličinu koštanih džepova. U nastavku se postupa kao i pri zatvorenoj tehnici – strojnim i ručnim instrumentima se površine korijena oslobađaju od plaka i zaglađuju. Po završetku čišćenja, režnjevi gingive se vraćaju na svoje mjesto i učvršćuju šavovima. Rubovi rane zarastaju za tjedan dana, nakon čega se skidaju šavovi.

Mehaničko struganje i poliranje korijena zatvorenom ili otvorenom tehnikom osnova su svakog liječenja parodontitisa. Često se ove dvije metode kombiniraju – zube s manjim i pristupačnijim džepovima tretira se zatvorenom tehnikom, a one s dubljim džepovima otvorenom. Kao potpora mehaničkom čišćenju mogu se koristiti antibiotici koji pomažu ukloniti zaostale bakterije. Antibiotici se mogu primijeniti lokalno (izravno u džepove) ili sustavno (uzimanjem tableta).

Budući da je temeljita parodontološka obrada vremenski zahtjevna i naporna za pacijenta, najčešće se u jednom posjetu obrađuje jedan ili eventualno dva kvadranta (zubi su podijeljeni u četiri kvadranta – lijevo gore, desno gore, lijevo dolje, desno dolje). U novije vrijeme pojavio se koncept „full mouth therapy“ koji podrazumijeva terapiju svih zubi u jednom posjetu. Takav pristup zahtjeva izvanredno provođenje oralne higijene u fazi pripreme za zahvat, a pacijenti ga zbog opsežnosti nešto teže podnose. Prednost mu je što nije potrebno više posjeta, a terapija svih zubi odjednom onemogućava ponovno naseljavanje bakterija u očišćene džepove iz džepova koji još nisu bili tretirani (što se može dogoditi kod klasične terapije „po kvadrantima“).
Po završetku liječenja, potrebno je trajno održavanje postignutog stanja. To znači da liječenje parodontitisa ne prestaje izlaskom pacijenta iz ambulante, već se nastavlja praktički tijekom cijelog života. Koliko god liječenje bilo temeljito i kvalitetno, ono samo nikad nije dovoljno za sprječavanje ponovnog nastanka parodontitisa. Samo pravilna oralna higijena i redoviti pregledi (u pravilu svakih 6 mjeseci) mogu osigurati trajno zdravlje izliječenog parodonta. Mjere higijene koje se preporučaju pacijentima liječenim od parodontitisa razlikuju se od onih koje se provode kod zdravih zubi. Razlog tome je što kod parodontološki tretiranih zubi uvijek zaostanu oštećenja parodonta većeg ili manjeg stupnja koja olakšavaju nakupljanje plaka i kamenca, a time i ponovnu pojavu bolesti. Svaki pacijent od svog parodontologa dobiva individualne upute o oralnoj higijeni koja je primjerena njegovoj situaciji. Dobivenih uputa se treba strogo pridržavati jer će se u suprotnom bolest ponovno vratiti, a svi napori uloženi u liječenje bit će uzaludni.

ISHOD LIJEČENJA PARODONTITISA

Cilj liječenja parodontitisa je zaustaviti napredovanje bolesti i spriječiti daljnja oštećenja potpornog sustava zuba. Pritom je većinu već nastalih oštećenja vrlo teško i gotovo nemoguće ispraviti. Iako postoje napredne i prilično skupe metode koje potiču regeneraciju uništenih parodontnih tkiva, one pokazuju ograničene rezultate i uglavnom su neisplative. Stoga zubi zahvaćeni parodontitisom i liječeni „klasičnom“ metodom struganja i poliranja korijena nikad neće uspostaviti toliko čvrst potporni sustav kao što ga imaju zdravi zubi. Dakle, liječenjem se samo zaustavlja daljnje propadanje parodonta, a već nastala oštećenja uglavnom su nepovratna. Stoga od parodontološke terapije ne treba imati nerealna očekivanja, posebice kada se radi o jako uznapredovalim oblicima parodontitisa – rasklimani zubi se nikakvom terapijom ne mogu ponovno učiniti čvrstima poput zdravih. Međutim, prikladnom terapijom i dosljednim održavanjem oralne higijene oni se mogu spasiti i zadržati u funkciji još dugi niz godina.

PUŠENJE KAO FAKTOR RIZIKA ZA PARODONTITIS

Na razvoj parodontitisa utječu brojni čimbenici koji su vezani uz organizam (nasljeđe, sistemne bolesti, sastav sline, individualna različitost intenziteta upalnog odgovora) i okoliš (oralna higijena, broj i vrste bakterija u zubnom plaku, protetski nadomjesci, pušenje). Pritom pušenje zauzima posebno mjesto među svim ostalim faktorima rizika jer izrazito utječe na cijeli niz mehanizama odgovornih za uništenje parodontnih tkiva. Neki od njih su:
1. Promjena omjera bakterijskih vrsta u plaku u korist bakterija koje su jače patogene
2. Slabljenje imunosnih stanica odgovornih za obranu od patogenih bakterija iz plaka
3. Slabljenje imunosnih svojstava sline – manja proizvodnja antitijela i drugih spojeva iz sline koji imaju zaštitnu ulogu
4. Promjena metabolizma koštanog tkiva, pri čemu kost postaje osjetljivija na resorpciju potaknutu upalom
5. Oštećenje stanica parodonta zbog čega su one podložnije oštećenjima uzrokovanima bakterijama i upalnom reakcijom
6. Usporavanje cijeljenja oštećenih tkiva
Sveukupno gledajući, pušenje mijenja cjelokupnu obrambenu reakciju organizma tako da ona postaje manje učinkovita u borbi protiv mikroorganizama, a istovremeno uzrokuje jača oštećenja vlastitih tkiva. Uz činjenicu da izrazito nepovoljno utječe na sve aspekte razvoja parodontitisa i ubrzava njegov tijek, pušenje je posebno po tome što je upravo ono faktor rizika na koji je najlakše utjecati. Stoga je razumljivo da se u prevenciji i liječenju parodontnih bolesti posebno preporuča prestanak pušenja. Odvikavanje od pušenja, uz sve ostale koristi za opće zdravlje, usporava napredovanje parodontne bolesti, omogućava bolje i trajnije rezultate liječenja te smanjuje rizik od ponovnog pojavljivanja bolesti.

PARODONTITIS I OPĆE BOLESTI

Upalna reakcija u parodontu, osim lokalnog djelovanja, može imati i učinak na udaljene organe u organizmu. Ovaj učinak je još nedovoljno istražen, ali postoje dokazi da parodontitis negativno utječe na:
– Kardiovaskularni sustav – biokemijski spojevi koji nastaju prilikom upale i sudjeluju u njezinoj regulaciji odlaze u krvotok i povećavaju sklonost aterosklerozi i povezanim bolestima (angina pectoris, infarkt srca, moždani udar)
– Šećernu bolest – upalni posrednici slični onima koji uzrokuju bolesti kardiovaskularnog sustava mogu dovesti do slabijeg odgovora na inzulin, promjenu tipičnu za diabetes mellitus tipa II
– Plućne infekcije – bakterije iz obilnog zubnog plaka mogu biti aspirirane u donje dišne putove i tamo uzrokovati infekciju, posebice kod starijih i teže bolesnih pacijenata koji su ovisni o tuđoj pomoći i njezi
– Probleme u trudnoći – skupina spojeva koji nastaju pri upali mogu uzrokovati prijevremeni porod i manju porođajnu težinu. Jedan od tih spojeva ima sličnu građu i djelovanje kao i aktivna tvar tableta za umjetno izazivanje pobačaja.
Zbog navedenih „udaljenih“ učinaka, parodontitis ne smijemo promatrati kao bolest koja zahvaća samo potporni sustav zuba, već kao promjenu zdravlja cjelokupnog organizma koja može imati raznovrsne i dalekosežne posljedice.

GINGIVNA RECESIJA

Gingivna recesija nije bolest, već poremećaj oblika i tijeka gingive. Normalna i zdrava gingiva pričvršćena je uz zub u razini njegovog vrata. Kod recesije se rub gingive povlači od vrata zuba i veže uz korijen na određenoj udaljenosti od vrata. Pritom dio korijena ostaje nepokriven, što narušava estetiku, a može uzrokovati i preosjetljivost na hladne, tople i slatke podražaje.

Kao uzroci povlačenja gingive navode se morfološke osobitosti kosti oko korijena zuba te određene karakteristike gingive koje je čine sklonom recesiji. Važnu ulogu u razvoju recesija ima i pregruba, traumatska oralna higijena – učestalo i grubo „ribanje“ zubi tvrdom četkicom. Često traumatiziranje ruba gingive nepravilnom oralnom higijenom može dovesti do njezinog povlačenja, posebice ako su prisutne i navedene osobitosti kosti i mekih tkiva. Recesija se najčešće javlja na vanjskim plohama zubnog korijena jer je tu trauma od četkanja najizraženija. Nastavkom grubog četkanja recesija može napredovati i ostavljati sve veću ogoljelu površinu korijena. Izložena površina korijena pokrivena je samo tankim slojem cementa ispod kojeg se nalazi dentin, a ova tkiva su slabo otporna na abrazive iz zubne paste. Stoga se na korijenu često javljaju žljebasti defekti uzrokovani zajedničkim djelovanjem abrazivnih čestica zubne paste i grubog četkanja.
Za gingivnu recesiju je karakteristično da je gingiva, iako povučena, potpuno zdrava. U pravilu, gingiva zahvaćena recesijom ne pokazuje znakove upale, što je i razumljivo s obzirom da prekomjerna oralna higijena (koja je i dovela do recesije) ne dopušta nakupljanje plaka. Stoga se ne razvija gingivitis ni parodontitis, pa zubi s recesijom zadržavaju normalnu parodontnu potporu. Iako im dio parodonta očigledno nedostaje (na mjestu gdje je povučena gingiva), preostali parodont je zdrav i uspješno učvršćuje zub u alveoli.
Iako gingiva zahvaćena recesijom ima sklonost daljnjem povlačenju, ono se najčešće može jednostavno zaustaviti – prestankom traumatske oralne higijene. Promjenom načina četkanja zubi povlačenje će se zaustaviti, ali se gingiva neće vratiti na svoju prvobitnu razinu (uz zubni vrat). Ako je povlačenje malo i ne uzrokuje estetske smetnje ili preosjetljivost, terapija nije potrebna. U slučaju da ove smetnje postoje, može se malim kirurškim zahvatom gingiva pomaknuti prema kruni zuba i time prekriti recesiju. Iako je takvo prekrivanje kratkoročno uspješno, moguće je kasnije ponovno povlačenje gingive i nastanak recesije.

Ortodontska terapija

Ortodontskom terapijom ispravljaju se nepravilnosti u položaju zubi i čeljusti se dovode u pravilan prostorni odnos. Terapija se u pravilu provodi u razdoblju puberteta i adolescencije, ali moguća je u bilo kojoj životnoj dobi.
Ortodontska terapija je relativno dugotrajna i zahtjeva angažman i suradnju pacijenta. Tijekom nekoliko godina, koliko u prosjeku traje terapija, nužno je da se pacijent strogo pridržava dobivenih uputa i održava zadovoljavajuću oralnu higijenu. Uspjeh ortodontske terapije izrazito je ovisan o suradnji pacijenta, a nedostatna suradnja rezultira produženim trajanjem terapije, izostankom rezultata i mogućom pojavom neželjenih posljedica.
Temelj ortodontske terapije je dugotrajna primjena relativno slabih sila čiji su iznosi i smjer djelovanja strogo kontrolirani. Takvim silama postižu se kontrolirani pomaci zubi kroz čeljusnu kost, a tijekom rasta i razvoja moguće je u maloj mjeri utjecati i na rast kosti. U usporedbi sa silama koje se javljaju tijekom žvakanja, ortodontske sile su znatno slabije, ali dugotrajnije. Primjena takvih sila omogućuje pomake zubi i promjenu njihovog položaja, što se ne događa kod jakih i kratkotrajnih žvačnih sila. U pojedinim fazama ortodontske terapije primjenjuju se sile različitog intenziteta. Raspon intenziteta sila koje se koriste u ortodontskoj terapiji uglavnom ne uzrokuje bolove ni značajnije smetnje, osim eventualne pojave boli tijekom nekoliko dana nakon aktivacije ortodontske naprave. Bol koja se javlja je uglavnom blaga i prolazna, a može se spriječiti uobičajenim analgeticima.

ORTODONTSKE NAPRAVE

Ortodontski „aparatići“ su naprave koje primjenjuju ortodontske sile na zube i omogućuju njihovo pomicanje. Postoji velik broj naprava različitih konstrukcija i namjena, a najjednostavnija podjela je na fiksne i mobilne ortodontske naprave.

Fiksne naprave

Fiksni „aparatići“ sastoje se od bravica i žice koja povezuje bravice.Bravice su elementi koji se učvršćuju uz zube, a na svojoj površini imaju utor predviđen za smještaj žice. Postavljanjem žice u utore bravica, ona svojim elastičnim svojstvima proizvodi ortodontsku silu koja uzrokuje pomak zubi. Iznos sile ovisi o svojstvima žice (materijalu, debljini, obliku), a smjer djelovanja sile određuje se oblikom i konstrukcijom bravica. Najstarija generacija bravica je izrađena od metala, a u novije vrijeme sve se češće primjenjuju keramičke i kompozitne „bijele“ bravice. One su prilagođenije boji zuba i uzrokuju manje estetskih smetnji nego metalne, a nedostatak im je nešto viša cijena. Uobičajeno je da se bravice i žica postavljaju na vanjske plohe zubi, što unatoč korištenju „bijelih“ bravica u određenoj mjeri narušava estetiku. Budući da je najveći broj ortodontskih pacijenata u pubertetskoj ili adolescentskoj dobi kada se velika pažnja pridaje estetici, neki pacijenti ne žele pristati na terapiju.

U ovoj osjetljivoj dobi je važno da mladi pacijent pristane na kompromis i shvati da je ortodontska terapija dugoročno korisna, unatoč kratkotrajnom estetskom nedostatku. Najnovijim sustavima fiksnih naprava može se prevladati i ovaj problem – bravice i žica se smještaju s unutarnje strane zubnog luka (s jezične i nepčane strane), tako da je naprava u potpunosti nevidljiva. Ovakav pristup omogućava besprijekornu estetiku, ali je znatno skuplji u odnosu na uobičajene sustave kod kojih je naprava smještena na vanjskim plohama zubi. Zbog visoke cijene i specifičnosti u postavljanju danas se relativno rijetko primjenjuje.

Mobine naprave

Mobilni „aparatići“ sastoje se od akrilatne baze i žica savinutih u različite oblike. Akrilatna baza izgledom podsjeća na bazu mobilne proteze, a iz nje izlaze žice koje pri namještanju u usta obuhvaćaju zube. Žice čine cjelinu s bazom, a baza često ima neku vrstu vijka koji joj omogućuje širenje i stvaranje ortodontske sile. Različitim konstrukcijama baze i vijaka postiže se odgovarajuće djelovanje na zube. Mobilne naprave pacijent može sam izvaditi i postaviti, a ortodontske sile djeluju onoliko dugo koliko pacijent napravu nosi u ustima. Nošenje se najčešće planira tijekom noći i tijekom vremena koje pacijent provodi kod kuće. Pri različitim aktivnostima koje uključuju socijalnu interakciju (škola, hobiji itd.), uobičajeno je da se naprava ne nosi. Tako se izbjegavaju govorne i estetske smetnje, što je osobito bitno kod pacijenata pubertetske i adolescentske dobi. Skidanje naprave također omogućuje i održavanje oralne higijene, koje je kod fiksnih naprava prilično zahtjevno. Veliki nedostatak svih mobilnih naprava je upravo mogućnost njihova skidanja, što znači da je vrijeme nošenja naprave pod potpunom kontrolom pacijenta. Pritom pacijenti često nose napravu nedovoljno dugo ili je zbog eventualne nelagode u potpunosti izbjegavaju nositi. Stoga uspjeh terapije mobilnom napravom u potpunosti ovisi o samodisciplini i savjesnosti pacijenta.
INTRAORALNE I EKSTRAORALNE NAPRAVE

Druga podjela ortodontskih naprava temelji se na njihovoj konstrukciji i smještaju. Naprave koje se u cijelosti nalaze unutar usta nazivaju se intraoralnim. U ovu skupinu spadaju prethodno navedene fiksne i mobilne naprave. Naprave koje su konstruirane tako da im se pojedini dijelovi nalaze izvan usta nazivaju se ekstraoralne. One koriste uporišta na glavi ili vratu da bi ostvarile odgovarajuće sile potrebne za pomicanje ili stabilizaciju zubi. Česta ekstraoralna naprava je tzv. headgear čiji se krakovi povezuju gumom oko vrata ili tjemena. Ekstraoralne naprave se u pravilu nose samo tijekom boravka kod kuće.

IZBOR ORTODONTSKE NAPRAVE

Pacijenti, najčešće djeca i adolescenti, često kod svojih vršnjaka uočavaju poteškoće vezane uz nošenje ortodontskih naprava. Slušajući iskustva drugih, djelomično stječu dojam o prednostima i nedostacima fiksnih, odnosno mobilnih naprava. Kad i sami trebaju biti uključeni u terapiju i dobiti vlastitu napravu, obično preferiraju onaj tip naprave o kojemu su čuli pozitivna iskustva. Tako ponekad pacijenti inzistiraju na određenom tipu naprave. Primjerice, odbijaju fiksnu napravu zbog estetskih smetnji, a žele mobilnu koja im se sviđa jer je po potrebi mogu vaditi iz usta. Neki pak preferiraju fiksnu napravu jer su čuli negativne stavove vezane uz „žuljanje“ mobilnih aparata. Važno je shvatiti da ortodontski aparat izabire ortodont, a ne pacijent. Postoje mnogobrojne konstrukcije fiksnih i mobilnih naprava, a svaka od njih se primjenjuje u liječenju određene anomalije. Prema tome, svaka naprava ima svoje područje primjene koje uvjetuje njezino korištenje. Pacijentove želje ne mogu utjecati na odabir naprave, jer se ona odabire ovisno o anomaliji i planu terapije, a ne prema udobnosti ili estetskim zahtjevima. Dakle, za izbor naprave zadužen je ortodont, a na pacijentu je da se na nju privikne i nauči je ispravno koristiti i održavati.

PROBLEM SURADNJE PACIJENTA

Ortodontska terapija je specifična u dentalnoj medicini prema svojoj dugotrajnosti i potrebnom angažmanu pacijenta. Terapija počesto traje i više godina, a tijekom tog vremena potrebna je savjesna suradnja pacijenta u vidu redovitih dolazaka na kontrolne preglede, održavanja higijene zubi i naprave te eventualnih aktivacija naprave (okretanje vijka i sl.). Zbog dugog trajanja terapije, pacijenti nerijetko nakon određenog vremena postupno sve više zanemaruju dobivene upute, a ponekad i prestaju dolaziti na kontrolne preglede. Nesuradnji pacijenta doprinosi i dob većine ortodontskih pacijenata, budući da se tijekom puberteta i adolescencije javljaju tipične promjene koje uključuju buntovničko ponašanje i negiranje autoriteta. Ortodontska terapija najčešće se provodi upravo u najosjetljivijoj dobi odrastanja i ponekad je teško ostvariti zadovoljavajuću suradnju. S druge strane, velik broj pacijenata prihvati terapiju i dosljedno se pridržava dobivenih uputa. Pacijent koji ulazi u ortodontsku terapiju mora shvatiti da se ona provodi za njegovo dobro i da će kratkotrajne smetnje i eventualne neudobnosti tijekom terapije imati dalekosežne korisne učinke u budućnosti.

VAŽNOST REDOVITIH DOLAZAKA NA KONTROLNE PREGLEDE

Budući da se pomaci zubi događaju postupno i da je ortodontska terapija relativno dugotrajna, redovitost na kontrolnim pregledima važna je za pravilan tijek terapije i postizanje željenog rezultata. Na kontrolnim pregledima se utvrđuje u kojem smjeru napreduju pomaci zubi i kako se oni odražavaju na ispravljanje anomalije, a prilagođavanjem ortodontskih naprava ili njihovom aktivacijom mijenjaju se smjer i iznos ortodontskih sila. Ortodontska terapija se u pravilu planira u više faza, a na kontrolnim pregledima se provjerava učinkovitost pojedine faze te se po završetku pojedine faze prelazi na slijedeću. Uobičajena učestalost kontrolnih pregleda je oko jednom mjesečno, a prema potrebi se mogu zakazati češći ili rjeđi posjeti. Tako ortodont u pravilnim vremenskim razmacima stječe uvid u napredak terapije i prema potrebi je korigira. Na pregledima se kontrolira i oralna higijena koju pacijent mora dosljedno provoditi da bi se spriječila oštećenja zubi i parodonta uzrokovana nakupljanjem plaka uz ortodontsku napravu.

VAŽNOST ORALNE HIGIJENE

Tijekom cjelokupnog trajanja ortodontske terapije posebnu pažnju treba posvetiti održavanju oralne higijene. Različiti elementi učvršćeni na zube (prstenovi, bravice, žice) znatno otežavaju pristup svim plohama zuba što dovodi do pojačanog nakupljanja plaka. Najveće smetnje u održavanju oralne higijene imaju nosioci fiksnih naprava jer bravice i žice znatno otežavaju pristup vlaknima četkice, a zubni konac je vrlo teško uvesti bez posebnih pomagala. Dodatno, plak se pojačano nakuplja uz rubove bravica učvršćenih na vanjske plohe zubi. Ta su područja prilično uska i nedostupna čišćenju, što je uzrok pojavi zubnog karijesa na glatkim vanjskim plohama zuba na kojima se inače rijetko pojavljuje. Nerijetko se događa da se po završetku ortodontske terapije nakon skidanja fiksne naprave otkriju višestruke demineralizacije i karijesi ispod bravica. Iako je ortodontskom terapijom anomalija uspješno ispravljena, zubi su nepovratno oštećeni. Uz oštećenja tvrdih zubnih tkiva, nedostatna higijena može biti uzrok parodontnih bolesti – gingivitisa i parodontitisa. Povećanje gingive i krvarenje koje se javlja pri gingivitisu dodatno otežavaju ionako nedostatnu oralnu higijenu. Napredovanjem gingivitisa u parodontitis dolazi do oštećenja i gubitka potpornog sustava zuba. U takvim situacijama, ortodontska terapija može donijeti više štete nego koristi. Stoga je prije početka terapije od neprocjenjive važnosti pacijenta prikladno motivirati i educirati o održavanju higijene. Pri postavljanju naprave ortodont će pacijenta uputiti u pravilno održavanje oralne higijene, a na kontrolnim pregledima će ga upozoriti ako je higijena nedostatna.

Mjere održavanja oralne higijene kod nosioca ortodontskih naprava ponešto se razlikuju od uobičajenih. Četkicom treba temeljito očistiti područja oko bravica i ispod žica. To se postiže strpljivim četkanjem u različitim smjerovima pri čemu se četkica postavlja pod različitim nagibima kako bi se vlakna uspjela probiti između žica i bravica do svih površina zuba. Takvo četkanje je zahtjevnije i dugotrajnije od uobičajenog četkanja, ali je nužno da bi se spriječila pojava karijesa ispod naprave. Za četkanje se mogu koristiti obične četkice ili pak posebne četkice namijenjene četkanju zubi ispod ortodontskih naprava. One su dimenzijama i oblikom glave prilagođene tako da omogućavaju lakši pristup predjelima ispod žica i bravica. U održavanju higijene znatno mogu pomoći i interdentalne četkice, budući da je interdentalna područja u prisutnosti fiksne naprave gotovo nemoguće temeljito očistiti običnom četkicom. Uvođenje zubnog konca ispod fiksne naprave prilično je zahtjevno, ali postoje različita pomagala koja olakšavaju ovaj zadatak. To su uglavnom držači koji konac održavaju napetim između dva kraka i olakšavaju rukovanje koncem ispod fiksne naprave. Kao dopuna mehaničkim sredstvima oralne higijene mogu poslužiti antiseptičke otopine za ispiranje, posebice one na bazi klorheksidina. Klorheksidin je dostupan i u obliku paste koja se može u maloj količini nanijeti na interdentalnu četkicu prilikom čišćenja interdentalnih prostora.

RETENCIJA

Nakon završetka ortodontske terapije potrebno je zadržati postignute rezultate. Ovisno o prvobitnoj anomaliji, postignutom stanju, anatomskim karakteristikama i dobi pacijenta, zubi imaju veću ili manju sklonost ponovnom vraćanju prema prvobitnom stanju. To ne znači da će se korigirana anomalija uvijek vratiti, već da će u određenim slučajevima postava zubi postupno odstupati od one postignute terapijom prema onoj kakva je bila prije terapije. Stoga se po završetku ortodontske terapije koriste retaineri – naprave koje ne djeluju ortodontskom silom već samo učvršćuju zube u određenom položaju sprečavajući ponovnu pojavu anomalije. Postoje retaineri različitih konstrukcija (fiksni i mobilni), a vrijeme nošenja može iznositi od nekoliko godina pa sve do doživotnog. Uglavnom su prilagođeni da svojim oblikom i smještajem ne uzrokuju veće smetnje prilikom govora, žvakanja i održavanja oralne higijene. Čest oblik retainera je izrađen od obične ortodontske žice fiksirane uz jezične plohe donjih zubi. Taj retainer sprečava ponovni nastanak zbijenosti, anomalije koja je posebno sklona ponovnom javljanju. Drugi oblici retainera mogu biti izrađeni poput prozirne udlage koja pokriva grizne plohe zubi, ili se pak mobilna naprava prestankom aktivacije može koristiti kao privremeni retainer.
Neke anomalije imaju veću sklonost ponovnom pojavljivanju od drugih. Završetkom terapije takvih anomalija nužna je primjena retainera kroz dulje vremensko razdoblje. Postoje i anomalije koje se nakon korekcije vrlo rijetko vraćaju, pa se nakon terapije nije potrebno ili je potrebno tek kratkotrajno nošenje retainera.